Epilog…

Kazu ljudi da je najveca ljubav pustiti onoga koga volis najvise.

Nikada nisam razumio to, nikada nisam zelio ni da razmisljam o tome, uvijek sam se povodio za tim da ako ja nesta osjecam, onda mora biti tako. A prema tebi sam uvijek osjecao jedino i iskljicivo cistu ljubav. Ti si ta koja mi je donosila toliko srece u zivotu, ti si ta koja mi je pokazala sta zapravo znaci biti voljen, biti voljen toliko da ponekad boli. Imali smo tako divne momente, imali smo tako divne sne, imali smo sve ono sto vecina ljudi nikada nece osjetiti. Momenti kada si svojim osmijehom mogla napraviti da sunce jace sija, da zvukovi sa ulice ne dopiru do nas, da se osjecam kao najsretnija osoba na svijetu su nesta sto nikada necu zaboraviti. Momenti kada smo vodili ljubav su ucinili da proputujem cijelom vasionom, ne mrdajuci se iz kreveta. U sebi si imala dovoljno energije da pomjeris mene, kometu, iz moje putanje, da mi zadas zadacu koju sam izvrsavao sa sretnim osmijehom na licu, bez obzira na sav bol koji mi je to zadavalo. Imala si dovoljno snage da udjes u moje sne, da se ugnjezdis tamo, cineci me sretim cak i onda kada nas je okean dijelio. Svu svoju energiju sam crpio iz tvoje srece, vjerujuci da ce to biti dovoljno za nas dvoje da uspijemo.

Boze koliko te volim, obozavam te svakim djelicem svoga bica.

Vise nisi sretna sa mnom. Napokon sam shvatio to veceras, da mi ne mozemo uspjeti i da ti svaki razgovor sa mnom nanosi bol. Nikada necu optuzivati, nikada necu zaliti, niti za ijednim momentom koji smo proveli zajedno, niti za ijednim osmijehom na tvom licu. Kako moze insan zaliti za necim sto ga je cinilo najsretnijim na svijetu. Koliko god puta se mi svadjali, mirili, raspravljali, filozofirali, ti mene jesi cinila toliko sretnim da sam se samo mogao smijati ostatku svijeta. Tvoja sreca je sijala iznad nas kao zvijezda vodilja.

Tvoje srece vise nema.

Jedina stvar koja je ostala su nervoze. Svadje. Patnja. Lose stvari. Necu da te pamtim po tome ljubavi moja jedina, ne smijem. Zelim da te pamtim kao moga skljokica koja me je molila da vodimo ljubav dugo, njezno, jer nam moze biti zadnji put. Boze, da sam znao da to jeste to, ne bi smo prestali sa tim do ovoga momenta. Drzao bih te i ne bih te nikada pustio. Nikada. Ne bih dozvolio da budes nervozna kao sto jesi ovih dana, da budes tuzna kao sto ces biti kada procitas ovo.

Nemoj biti tuzna.

Pusti svu tugu svijeta da se sruci na mene, pusti da ja otplacem ovo za nas oboje, kao sto placem dok pisem ovo (pateticno je znam, ali dugujem ti istinu). Zivi svoj zivot jedne nevjerovatne, divne djevojke, ruznog paceta koje je izraslo u najljepseg labuda na svijetu, labuda pred kojim je jedan divan zivot. Nemoj da tuga ugasi tvoj osmijeh, nemoj da pustis suzu za jednom budalom koja je bila tu da ti zivot ucini ljepsim, i koja se povukla u momentu kada sam shvatio da to nisam uspio.

Obecao sam ti da nikada necu raskinuti preko bloga, i zato cu te pustiti da me nazoves sutra, raskines sa mnom, prije nego sto ovo objavim. Nikada nisam zelio da se ovo desi, zelio sam da ti pokazem Sarajevo, da mi pokazes Rim, da zivimo u New Yorku, ali imam dovoljno godina da znam da se to nece desiti. Malo nam je falilo, samo jedan treptaj, ali nismo uspjeli drzati oci otvorene.

Kazu ljudi da je najveca ljubav pustiti onoga koga volis najvise.

Sada to napokon razumijem. Volim te previse da bih nastavio sa insistiranjem na onome sto te povredjuje. Volim te toliko da ne mogu podnijeti tvoju bol. Tri mjeseca nas je dijelilo od vjecnosti, one koja jeste trebala biti ispunjena srecom, ali nismo uspjeli. Zao mi je.

Flofih te skljoki, najvise na svijetu, zauvijek, ljubavi moja jedina.

Komentariši